Nakon višegodišnje borbe, vrućina me je konačno slomila ovog ljeta. Moradoh poći ljekaru. Ljekar, fina jedna gospođa u nikšićkom Domu zdravlja, uputi me da uradim par analiza krvi. Za prvu analizu moradoh put Glavnoga grada i tamošnjeg KBC-a, a drugu obavih u rodnome gradu.
Čarobno jutro 1
Tog Čarobnog jutra 1, stigoh u KBC u 7:30. Da biste dali krv na analizu, potrebno je prvo predati Uput na jedan od dva Šaltera. Pošto ih je dva, pomislih da to i neće biti tako teško. Ali, pred oba Saltera je takva gužva, da vam dah zastane. Mislim, nije da se ne očekuje da su ljudi masovno bolesni i da im nije dobro – to nam je valjda svima jasno – nego druga stvar je u pitanju. Ta gužva - njena priroda, izgled, miris, ukus, osjećaj koji imate u njoj – e to je nešto sasvim IzvanRedno! Ne samo zbog toga sto stvarno nema ni naznaka nikakvog Reda, ko bi se usudio očekivati Red, nego po srijedi je prava Borba za Opstanak! Na momente sam se nadala da kroz ono okno od Saltera dijele kakve pare ili druga materijalna dobra (nije da sam materijalista, ali danas bas i nema drugih dobara, a i to bi mi donekle opravdalo situaciju..), jer ne mogah sebi drugačije objasniti snagu i polet ovih 30-ak ljudi, koje primjenjivahu u nastojanju da dođu do Šaltera. Zamislite 30 ljudi oko vas, koji guraju sve oko sebe, lijepe se svojom znojavom kozom ili sintetičkom majicom za vas, njisu vaše tijelo na sve strane jer ono ne može odoljeti ovoj sili ljudske teže. Ta ljudska teža vuše gomilu ka Šalteru (uh, sad sam već u crtanom filmu, zamišljam nas kako se svi uguramo unutra kroz ono okno širine 30cm), i za čas me preplavi neki osjećaj topline i hm, gušenja-mora da je u pitanju naprasna bliskost prema toj gomili koja vas okružuje, jer bogme to su dva osjecanjakoja se daju naći na krajevima ose u slučaju velike bliskosti. I taman prihvatih gomilu kao rod rođeni, kad evo i treceg osjecaja-tahikardija! E tu vec pomislih da sam mozda pogrešnu dijagnozu sebi postavila - gušenje i toplina ne bijahu emotivnog porijekla, već u kombinaciji sa lupanjem srca svoga, bogme stanje zbog koga sam i krenula u ovu avanturu.
U tom momentu, moja draga prjateljica preokrenu situaciju za bar 100 stepeni. Ne 100 stepeni celzijusa jer je već bilo 100 stepeni celzijusa (klima uređaj crk`o), nego 100 stepeni radijusa. I ne prijateljica koja radi u KBC, pa me uvodi preko reda.
Ona hrabro, kad vidje stanje u kojem sam (vrlo blisko onesvješćivanju), predloži da čeka na red umjesto mene. E tu me preplavi onaj osjećaj za koji sam mislila da ga imam maloprije, osjećaj prave topline i bliskosti, osjećaj kad znate da imate pravog prijatelja. Jer bogme, ne bi se usudio svako da uskoči na moje mjesto u tom momentu.
I, pomislićete, izlazim iz gužve, spašena sam? Kako da ne. Izlazak iz ove situacije je mnogo teži nego ulazak. Kad ulazite, poslednji ste, pa vam se ostali posle jednostavno prilijepe na leđa. Ali kad izlazite-e tada morate da se suočite I izborite sa svim ovim potonjima, i njihovim oznojenim i vrućim majcama, licima, rukama, nogama, stomacima, grudima, mozgovima.. Morate savladati sav otpor koji pružaju dok strahuju da, kad vas puste napolje, dobro čuvani poredak će se potpuno poremetiti, i njihovo mjesto pod tijelima, znojem i zadasima će biti dalje od Saltera.
Nego, izađoh nekako i sjedoh na klupu u čekaonici. Sad dolazi na red sledeći korak, a to je, ulazak u Laboratoriju. Pretpostavljam da do sad već zaključujete da je ispred vrata Laboratorije ista slika. Nego, kontam, tu sigurno prozivaju one što su predali Upute, pa će biti bolje. Ha ha! Baš! Vječiti optimista! Nema prozivanja! Nema! Opet isto, u Krug! Jedina razlika je da sada nije Okno od 30 cm, nego dvokrilna vrata, i ulazi se unutra. A kada se vrata otvore, da uđe dvoje srećnih dobitnika, čitava Gomila bukvalno Upada unutra, jer se guraju toliko da skoro popadaju po podu Laboratorije. Sad me već preplavljuje osjećaj tuge i mučnine. Smučilo mi se gledajući ljude koji će da pregaze i uguše jedni druge da bi došli na red za vađenje krvi. Je li sad logično da je sve to zbog toga što su bolesni pa ne mogu da čekaju, ili je nelogično da mogu ovoliko da se guraju i gaze i izdrže guranje i gaženje, na 100 stepeni celzijusa, uz sve to bolesni? Ništa meni nije jasno ovdje. Ništa. A pogotovo mi nije jasno da viši, srednji, niži menadžment ove respektabilne institucije nema način da prekrati muke napaćenoj gomili. Ne moraju uvoditi skupe mašine koje izbace vaš redni broj pa ni ekrane na kojima onda piše ko je na redu - ne, nikako se ova napredna tehnologija ne očekuje. Ali, je li moguće da nikom ne pada na pamet čuveno i dugoiuspješnoprimjenjivano Prozivanje?! Nego, možda odbacivanje Prozivanja i prazan hod do uvođenja reda po EU Uputima spada u čitavu gomilu tranzicijskih promjena i praznine u pravilima, dostojanstvu, glavama, dušama?
I dok ja kontempliram (lako mi je filozofirati sa klupe), moja dobra prijateljica predaje Uput i prelazi na sledeci nivo-čekanje ispred Laboratorije. Već dočarah tamošnju situaciju, a uz pomenute osjećaje vezane za istu, osjetih i žaljenje i krivicu što ona proživljava meni namijenjena iskušenja. Nijesam zamišljala da će ovo Čarobno jutro probuditi u meni čitav niz osjećaja i osjećanja, ali eto, nikad ne znate šta sve može da vam se desi i preko jutra obnovi i obogati vaš emocionalni svijet! Sad još i zahvalnost treba da osjećam? Bogato, nema šta!
Na kraju uđoh (u Laboratoriju), izvadiše mi krv (Laboranti), pođosmo na doručak (moja dobra prijateljica, koja je izgubila bar jedan kg jutros, i ja), i počeh se radovati Čarobnom jutru 2, onom koje me čeka u nikšićkoj bolnici.
Čarobno jutro 2
Već pomalo prestravljena od ponavljanja scenarija Čarobnog jutra 1, dođoh u nikšićki Dom Zdravlja, na drugu analizu krvi. Međutim, divnog li iznenađenja – tu prozivaju! U momentu te spoznaje, srce mi zaigra od topline i miline-e pa to je Dom Zdravlja, to je Nikšić, a Podgoričani nas vazda nešto prozivaju! E sad mogu s punim pravom i ponosom reći – evo, vidite šta je Zdravstvena Ustanova, a ne KBC.. Brzo dođoh na red, sve kako valja..do jedne ure..Nisam ponijela uzorak urina, a trebalo je!
Gdje da uzmem uzorak urina, pitam ja. U WC-u, kazu one meni. U redu. Podjem ja do WC-a, kad imam šta vidjeti i osjetiti! Pošto se ovaj osjećaj ne može prenijeti riječima, budite slobodni pogledati priložene fotogafije. Na njima, osim nesnosnog smrada, možete vidjeti: vrata od toaleta nemaju kvaku (Ilustracija broj 1), te se ne mogu zatvoriti. WC (čučavac) je 2 metra udaljen od vrata, pa ako biste se odlučili da obavite štogod na njemu, morali biste ponijeti sa sobom neku motku 2 metra dugu, pa njome gurati vrata dok radite štogod radite. A sve to pod uslovom da je pomenuti WC čist, tj. da stanje nije kao na ilustraciji broj 2. Ako želite da operete ruke posle WC-a, to slobodno možete uraditi, ali kad dođete kući. (vidi: ilustracija broj 3). Samo da podsjetim, ovdje treba da uzmete svoj uzorak urina. Ne bih detaljisala o načinu izvođenja ove performanse, ne bih.
Napomena: Naravno da sam obišla svu bolnicu u potrazi za drugim toaletom, i naravno da ih je bilo još 5, i sigurno su svi čisti. Samo da su još bili otključani. I naravno da je trebalo da ovo obavim u svom Domu a ne Domu Zdravlja.
Kažu da lopovi haraju ovim Domom Zdravlja i kradu kvake, česme, možda i djelove vodokotlića. Sve ponesoše. Priče kruže da su u pitanju narkomani. A možda nesretni narod ukrade kvaku da im ne bi uskratili taj jedan preostali toalet? Menadžmentu su vezane ruke. Kako da zaštite česme i kvake od narkomana koji haraju? Kao da nemaju preča posla dok kontinuirano unapređuju kvalitet usluga i sprečavaju korupciju.
Eto. Nije sve tako crno. Ima čistih toaleta, pa makar bili i zaključani. Ima Zdravstvenih Ustanova gdje prozivaju i nema gužve pred šalterima a bogme ni pred toaletima. Menadžment brine o kvalitetu i etici. Kud ćeš ljepše? To su ipak Naši Domovi Zdravlja. Brend, čovječe. Smrdi a Naše.
Ilustracija 1
Ilustracija 2
Ilustracija 3
Ilustracija 3
Нема коментара:
Постави коментар